Zašto ustupanje teritorija Rusiji neće donijeti mir?

Prije 55 godina pola milijuna vojnika sovjetske vojske počelo je zauzimati Čehoslovačku. Više od šest tisuća tenkova uništilo je san velikoga dijela građana naše zemlje o Praškome proljeću – san o tome da se komunizam može reformirati i da u zemljama pod moskovskom kontrolom ljudi mogu uživati u slobodi govora, a zbog svojih stavova neće biti izbačeni iz škole ili s posla ili pak završiti u zatvoru.

Sve do noći s 20. na 21. kolovoza ljudi  su bili uvjereni u to da Kremlj nema razloga slati vojsku protiv naše vlade jer nitko nije razmišljao o napuštanju tadašnjega sovjetskoga vojnog ni gospodarskog pakta, a popularnost komunističke stranke i njezina vodstva u zemlji nikad nije bila veća. Vladari Kremlja užasavali su se mogućnosti da slobodu govora počnu zahtijevati i stanovnici Sovjetskoga Saveza, osobito Ukrajine koja je s Čehoslovačkom graničila. Iza riskantne odluke o okupaciji naše zemlje, koju je tada teoretski moglo braniti preko 200 tisuća vojnika, stajao je upravo taj strah od slobode i njezine zaraznosti. Leonid Brežnjev prije pola stoljeća postigao je uspjeh – nije doduše uspio postaviti pripremljenu marionetsku vladu, ali je faktički proveo državni udar. Tadašnje komunističko vodstvo odlučilo je da neće braniti zemlju pred stranim vojnicima, a nakon što su ih Sovjeti oteli i odveli u Moskvu, u potpunosti su se pokorili. U slučaju Ukrajine današnja Rusija razmišlja i dalje jednako kao i prije 55 godina – boji se slobode govora, pluralnosti stavova i slobodnih izbora koje Ukrajinci poštuju već više od 30 godina. Vladimir Putin shvatio je da prijetnje i ucjene neće zaustaviti ukrajinsku čežnju za slobodom i da je jedina mogućnost uništiti je silom. Htio je ponoviti Brežnjevljev uspjeh i provesti puč, brzo zauzeti zemlju te je podijeliti. To mu nije uspjelo jer je podcijenio Ukrajince koji svoju zemlju već godinu i pol hrabro brane pred stranim tenkovima.

Brane se po cijenu velikih gubitaka među vojnicima i civilnim stanovništvom, nesagledive materijalne štete i skoro svakodnevnih naleta bespilotnih letjelica i vođenih projektila na civilnu infrastrukturu.  Ukrajina dugoročno ne može izdržati bez vojnih zaliha i druge pomoći Zapada te se nameće naoko logično pitanje ne bi li za sve bilo bolje da se s Kremljem dogovori mir u zamjenu za teritorijalne ustupke s ukrajinske strane.

Mir kupljen na ovaj način ne bi funkcionirao, štoviše, bio bi opasan za budućnost čitave Europe. Rusija i druge totalitarne države ne smiju se navikavati na to da se državne granice mogu mijenjati silom. To bi vodilo prema daljnjim ratovima na kontinentu. Bilo bi naivno vjerovati da Rusija neće nastaviti s ratom protiv ukrajinske nezavisnosti. Uostalom, od ustupanja Sudeta Hitleru u tzv. Minhenskome sporazumu 1938. godine do okupacije ostatka Čehoslovačke nije prošlo ni pola godine, a do početka Drugoga svjetskog rata ni godina.

Vladarima Kremlja, naime, nije stalo do Krima, istočne ni do južne Ukrajine. U ovome se ratu ne radi o teritoriju, u ovom se ratu radi o vrijednostima i ruskom strahu od slobode govora i slobodnih izbora. Taj je strah kod ruskih vladara skoro nepromjenjiv i ne može se poništiti nikakvim teritorijem ni ustupcima. Jedina naša obrana pred njim aktivna je potpora Ukrajini te potpora pristupanja Ukrajine NATO savezu i EU. Rusija, naime, ne napada jače od sebe.

 

Jan Lipavský, izvorno objavljeno u dnevnome listu Právo