Zanimljivosti iz života češkog kondotijera (viteza-plaćenika) Jana Vitovca (? – 1468./1469.)

U vrijeme husitskih ratova koji su trajali od 1419. do 1434. godine, češki vojnici bili su strah i trepet Europe. Češki husiti, pristaše učenja vjerskog reformatora Jana Husa, pod vodstvom svog najslavnijeg zapovjednika Jana Žižke i njegova nasljednika Prokopa Velikog (ili Ćelavog) ne samo što su odolijevali križarskim (katoličkim) vojskama, već su i upadali u susjedne zemlje, a uz to su unijeli i mnoge novosti u tadašnje naoružanje i vojnu taktiku. Jedan od spomenutih dobro uvježbanih čeških vojnika-plaćenika bio je i Jan Vitovec.

O njegovom podrijetlu zna se vrlo malo. Vjerojatno je pripadao viteškom rodu Vítů iz Rzavé koji je bio dio sitnoplemićke obitelji Vitoviških i Zlinskih (Vitovic a ze Zlína). Datum i godina njegova rođenja nisu preciznije poznati. U izvorima i literaturi navodi se još kao Vitovac, Bitovec, Witowec, Wittowecz, Wittobecz, Bythowecz de Gereben, a suvremenici su ga često zvali Pan Jan (gospodin Jan). Vitovec se vrlo dobro uklapao u profil kasnosrednjovjekovnog profesionalnog ratnika-plaćenika na širem regionalnom i europskom prostoru. Dobro uvježbani i moderno naoružani profesionalni vojnici-plaćenici počeli su igrati sve važniju ulogu u vojskama mnogih monarhija i komuna, poglavito u Italiji, ali i drugdje u Europi. Naravno da je vještim, sposobnim i učinkovitim zapovjednicima među njima to moglo olakšati uspon na društvenoj ljestvici.

Tako je i Vitovec, ispočetka u službi grofova Celjskih,  zahvaljujući vrlinama i kvalitetama uspješnog vojnog zapovjednika krajem ovog razdoblja, započeo dobivenim dužnostima (križevački župan) i posjedima (Grebengrad i pripadajuće vlastelinstvo) postupan uspon u redove zemljoposjedničkog plemstva Slavonije iz svog ranijeg statusa profesionalnog vojnika i k tomu stranca došljaka iz drugoga kraljevstva. Jedan od prvih značajnijih sukoba na prostoru današnje sjeverozapadne Hrvatske u kojoj se Pan Jan istaknuo bila je bitka kod Samobora iz 1441. godine.

U vrijeme dugogodišnjih dinastičkih borbi između Korvina, Jagelovića i Habsburgovaca, u kojima je Vitovec često mijenjao strane, doživio je strelovit uspon. Nakon smrti posljednjih Celjskih, Vitovec dolazi u posjed većine slavonskih posjeda Celjskih u Hrvatskoj, pogotovo u Zagorju, te stječe titulu Grofa Zagorja. Obnašao je tako i dužnost slavonskog bana. Vitovec od Habsburškog cara dobiva i prestižno pravo kovanja novca, te kraće vrijeme kuje srebrne krajcare u Krapini. Život je proveo u ratovanju, uglavnom u ime Matijaša Korvina, i to diljem kraljevstva, pa tako i u Dalmaciji protiv bosanskog kralja Stjepana Tomaša, ali i protiv Osmanlija.

Nakon smrti Jana Vitovca, njegovi sinovi nisu bili tako snalažljivi u politici kao otac. Optuženi su za izdaju, te im kralj Matijaš Korvin 1488. godine oduzima imanja i časti koja zatim dodjeljuje svojem izvanbračnom sinu Ivanišu Korvinu.